red za vlak
red za autobus
vojnici od terakote
vojnici od terakote
vojnici od terakote
vojnici od terakote
vojnici od terakote
ulica
muslimanski kvart
South gate

XI'AN, 29.09.2008.

Vojnici od terakote, turistička atrakcija zbog koje je Xi'an poznat u svijetu me očekivala. Minibus polazi sa polazišta ispred zgrade željezničke stanice odmah s druge strane gradskih zidina. Kad sam izašao iz taksija imao sam šta vidjeti: vjerojatno na stotine ako ne i tisuće ljudi u megaredovima za ulaz na željezničku stanicu. Znam, sedmodnevni praznik Nacionalni Dan samo šta nije počeo ali ovo čemu sam svjedočio bilo je prestrašno. Tko god ovdje stane u red za bilo šta slobodno si može donijeti hrane za nekoliko dana i šator. To vrijedi za one koji znaju u koju red treba stati, nisam želio ni pomišljati kako bi se ja kao stranac tu snašao. Ne zato jer mi nitko ne bi htio pomoći nego sigurno zbog jezika nitko ne bi ni znao. Nastavio sam dalje gledajući tu masu ljudi u nevjerici i ugledao drugu masu ljudi, ti su čekali mega red za taksi. Iako je u redu stajao poveći broj ljudi ne vjerujem da se previše čeka jer taksiji dolaze jedan za drugim i pobiru putnike. Nastavio ja još dalje gledajući i ove u nevjerici.

Napokon... stigoh do mjesta odakle kreću lokalni busevi, i ovdje hrpa ljudi ali oni sigurno čekaju red za bus koji mene ne zanima. Naći pravo stajalište nije bilo problem jer su busevi koji voze prema terakota vojnicima zelene boje dok im na bokovima velikim slovima na kineskom i engleskom piše odredište. Uočljivi su odmah iz daljine. Pun optimizma došao sam do busa i krenuo prema kraju reda. Hodao sam i pogledom tražio kraj reda... još sam hodao, zavrnuo u lijevo hodajući uz red... hodao i opet zavrnuo po drugi put u lijevo... Majko mila, koliko ljudi!? U trenutku kad sam stao na debelo udaljeni kraj reda pomislio sam kako ću sada čekati mjesecima, kako bi sad i meni dobro došao šator i trajna hrana i kako sad neki drugi slučajni prolaznik mene gleda u nevjerici hitajući svojim poslom.

Srećom i ovdje se busevi izmjenjuju istom brzinom kao taksiji nekih stotinjak metara iza mene, u praksi to znači da dolaze jedan za drugim. Suprotno mojim najoptimističkijim prognozoma na red za ukrcaj došao sam nakon samo 15-ak minuta čekanja. Heh, pa nije to bilo ni tako strašno. Vožnja je potrajala više od pola sata pa sam se neminovno upitao koliko buseva mora istovremeno biti u pogonu da bi se na ovakvoj razdaljini uredno izmjenjivali jedan za drugim? Vozili smo se kroz urbanu zonu, teško je ponekad razlučiti granicu među naseljima.

Bus je na jednom mjestu stao i sve su nas iskrcali van. Vozač se vratio iz smjera odakle smo došli a ja i još nekoliko Kineza krenuli prema terakoti. Bio sam uvjeren da sam tu blizu ni ne pomišljajući da se nalazim kilometrima daleko. Radi sigurnosti sam se na tri mjesta raspitao za smjer i hrabro krenuo, jedni su mi savjetovali taksi ali sam odbio. Pa neka je i desetak minuta hoda, mogu ja to. Prošlo je više od pola sata hoda, voćnjaci i polja su zamijenili zgrade a ja sam još hodao bez da na horizontu vidim išta šta bi bar podsjećalo na ulaz u bilo šta. Tada sam shvatio da ovi kreteni iz busa ne voze do kraja kao šta bi trebali nego radi velike gužve iskrcaju ljude na nekoliko kilometara prije posljednje stanice i vrate se odmah natrag kako bi šta više zaradili.

Zaustavio sam taksi, čovjek je ionako vozio prazan u mom smjeru. Na njegovih 20Y nisam pristao kao ni on na mojih ponuđenih 10Y tako da je nastavio dalje. Bio je to blef s njegove strane, uskoro je stao, vrati se unatrag i prihvatio 10Y. Heh, pa bolje mu je i to nego ne zaraditi ništa. Na moje iznenađenje vožnja je malo potrajala, da sam nastavio pješačiti nema teorije da bi pješačio manje od sat-dva. Da sam znao gdje su nas mamlazi iskrcali taksi bi uzeo odmah.

Preko velikog parkirališta dolazi se do ulaza na arheološko nalazište. Do samih vojnika dodatno sam platio 6Y vožnju u elektromobilu, nisam htio pješačiti još nekoliko sati. U biti, puhao sam na hladno pa sam se vozikao kao penzioner samo nekoliko stotina metara. Terakota ratnici se nalaze u ogromnim halama koje su podignute naknadno preko cijelog nalazišta. P1, P2, P3 - označene su tim oznakama i najbolje je obilaziti ih od posljednje najmanje do najveće i najpoznatije. Meni je bilo svejedno, zakoračio sam u prvu koja mi je bila pred nosom. Vojnike je u polju prilikom poljskih radova sasvim slučajno pronašao seljak nakon čega su arheolozi iskopali još tisuće statua. Nijedan od svih tih vojnika nema isto lice, istu frizuru i niti jedan nije isto odjeven. Kao da su rađeni na sliku i priliku pravih ljudi koji su nekad živjeli na ovim prostorima.

Kinezi su s ovim nalazištem postupali dosta traljavo. Događalo se da se tokom izgradnje hala uruši ili da bukne nekakav požar šta je na kraju rezultiralo rasturanjem svega šta se nalazilo na dohvatu. Veliki broj terakota vojnika je tim prilikama gotovo uništen. Mnogi vojnici su obezglavljeni i nikad rekonstruirani. Nepojmljivo postupanje s nečim toliko vrijednim. U prošlosti su ovuda harali i banditi koji su popalili većinu pravog oružja kojim je ta armija bila opremljena.

Krenuo sam od najveće hale P1 odakle potječu najpoznatije slike koje se vide u knjigama i turističkim prospektima. Hala je ogromna i prekriva tisuće kvadrata, pješačka staza vodi uz rubove dok je sve između iskopano polje s vojnicima i konjima. Samo... očekivao sam više, očekivao sam cijelu tu ogromnu natkrivenu površinu načičkanu vojnicima. Manji dio površine zauzimaju statue, sve ostalo je prazno. Koliko sam shvatio većina vojnika nije nikad ni iskopana. Kompletna armija u sve tri hale broji 8000 vojnika, 130 bornih kola s 520 konja i još 150 konja namijenjenih konjanicima.

P3 je manja hala podignuta iznad iskopina zapovjednog mjesta gdje su poslagani generali i visoki časnici s konjima. P2 je opet ogromne površine ali tamo se od direktnih iskopina može vidjeti jako malo, ovdje se vojnici i konji mogu izbliza razgledati u staklenim vitrinama iznad iskopina.

Stvarno treba biti strpljiv ako se želi nešto slikati bez da ti netko drugi uskoči u kadar. Hale su slabo osvijetljene tako da je potrebno fotoaparat postaviti na fiksnu površinu koja je najčešće ograda. Ta ograda često lagano vibrira jer uvijek netko mora divljati po njoj tako da u tom slučaju nikakve koristi od nje. Koliko sam vremena samo potrošio čekajući trenutak kad je nitko ne dodiruje... Mogao sam fotoaparat držati u rukama ali upravo radi slabog svjetla slike su ispadale mutne, s upotrebom blica su ispadale nedovoljno dobre jer i blic ima svoj domet od samo nekoliko metara ostavljajući sve izvan te granice u mraku. Za stativ često zbog gužve nije bilo prostora. Pogotovo je pravo umijeće slikati vojnike u P2 koji se nalaze u staklenim vitrinama, e tamo se redovito netko slika pored njih. Baš sam gledao neke turiste, slika se ispred ovoga, pa ispred onoga, pa ispred... U redu slikati se pored nečega, ali zar baš na svakoj slici žele vidjeti svoju facu? Kako onda izgleda kup od 100 slika? Slika br.1 - turist i vojnik, slika br.2 - turist i drugi vojnik, slika br.3 - turist i konj, ...slika br.47 - turist i ulaz u P2,... slika br. 82 - turist i ograda, itd. Bah, svatko ima svoje navike i želje, ali na povratku s putovanja osobno više volim vidjeti slike mjesta na kojima sam bio nego da gledam sebe. Za to postoji ogledalo. Doma donesem samo manji broj slika s mojom njuškom koje nakon nekog vremena meni samom služe kao dokaz da sam stvarno bio na nekim mjestima. Ponekad se upitam: ''Da li sam ja stvarno tamo bio?''

Prije povratka ušao sam još u muzej za koji sam s ulaznicom imao pravo na jedan ulaz. Unutra je tek bio pravi kaos, vrijedi ga obići jer ima jako zanimljivih izložaka ali sva ona gužvetina i vlaga bili su nehumani. Do glavnog i najzanimljivijeg izloška, kočija s konjima bilo je gotovo nemoguće prići. More ljudi se prilijepilo za sva četiri stakla kojima je kočija okružena i nisu se dali maknuti, kao da stoje pred nekim božanstvom. E kad sam tu, onda ću se i ja gurati. Uronio sam među njih i nekako isplivao sa facom pritisnutom uz staklo, malo gledao čudo pred nosom, malo se laktario, malo se znojio, hvatao rijetke molekule kisika i nakon kraćeg vremena odronio dalje. Kad sam izašao vani na svjež zrak bio sam presretan. Dosta sam se nahodao taj dan i desne nožne prste sam opet jače osjećao.

Do glavnog izlaza krenuo sam opet električnim vozilom ali ono nas je ovaj put iskrcalo nakon vrlo kratke vožnje. Napokon mi je bilo jasno zašto je vožnja za gore 6Y a u suprotnom smjeru 1Y. Njurgao sam zbog prebrzog iskrcaja, taman sam mislio nogu odmoriti. Uskoro je postalo jasno čemu ta kratka vožnja - da bi turisti prošli kroz špalir mnogobrojnih trgovina suvenira, heh. Trgovci se ovdje bore za svakog turista, izvikuju, nude, spuštaju cijene, obećaju i uvjeravaju. Teško je oduprijeti im se, ja sam eto pao i kupio jedan mali privjesak. Kupio bi još toga jer su znali cijene spustiti ispod svakog očekivanja ali nije mi se dalo sve to tegliti za sobom.

Dok sam plaćao strogim glasom mi se obratila jedna antipatična i arogantna baba turist:
- Koliko si to platio? - upitala je pored štanda tonom kao da sam nešto ukrao.
- 5Y - odgovorio sam.
- Previše - kratko je odrezala... Ništa joj nisam uzvratio, ako je 5Y previše za bilo šta od suvenira e onda ja evo trčim gore među vojnike i ukopavam se među njima. Dozvoljavam da me iskopaju tek kad inflacija dovoljno pojede tu vrijednost da babetina bude sretna. Definitivno lik iz lošeg filma. Neki ljudi jednostavno imaju potrebu praviti se pametni i onda kada ispadaju abnormalno glupi. Prvo šta mi je palo na pamet nakon šta mi je glavom prošlo ''Odjebi glupačo...'' je kako ju suputnici uopće trpe? Da li ju uopće trpe ili već planiraju neko Agatha Christie style umorstvo?

Izlazak je potrajao, trgovcima i trgovinama nikad kraja. Tek na kraju pred izlazom se nailazi na dinamičnu fontanu iz koje intenzitet i smjer špricanja vode prati muziku koja se ori iz zvučnika. Stvarno, za one koji imaju vremena za odmor ovo je pravo mjesto. Ja sam hitao dalje kroz izlaz pa preko ogromnog prepunog parkinga. Sve je bilo puno buseva i minibuseva ali nijedan nije bio linijski već isključivo agencijski. Za linijski je trebalo produžiti do glavne ceste. Busa nije bilo, stao sam i čekao... kao da mi je preostalo nešto drugo. Jedino šta sam znao je smjer u kojem moram ići. Informacije kad bus dolazi, da li je jasno označen, da li je to pravo mjesto za čekanje, da li uopće dolazi, bile su mi nepoznanice u ovoj mojoj jednadžbi povratka. Malo sam se tamo vrtio, pokušao nekoga upitati za nešto da na kraju opet ne bi doznao ništa. Ipak, nije čekanje toliko dugo potrajalo. Uskočio sam u jedan od lokalnih buseva: ''Šian?'', kada je šole kimnuo glavom sjeo sam na svoje mjesto i vozeći se kroz nepregledne plantaže nara stigao do grada.

Bio mi je potreban adapter jer europski standard mog punjača baterija ne odgovara kineskom standardu. Za to sam se trebao odvesti skroz na drugi dio grada. Adresu sam dobio u hostelu i samo sam je pružio taksistu. Našao sam se među mnogobrojnim robnim kućama i ušao u jednu koja je namijenjena samo tehnikalijama. Wow, sad bi najradije bio pronjuškao po svim katovima ali nisam imao vremena. Jedva sam ljudima iza pulta uspio objasniti šta mi treba da bi se na kraju sjetio da umjesto adaptera mogu kupiti običan punjač baterija. Uzeo sam najjeftinijeg, imali su ga odmah tamo. Za adapter bi se još trebao namaltretirati po gornjim katovima kamo su me upućivali a i tamo mi je ishod izgledao neizvjestan.

U povratku se ponovila ista priča sa nedostajućim taksijima samo šta sam se sada već ubezobrazio pa sam i ja drugima uskakao ispred nosa kao šta su oni činili meni. Na večeru sam otišao u veliki trgovački centar preko puta Tower Bell, ogromna zgradurina na x katova sa xx pokretnih stepenica i xxx ljudi (svaka sličnost s pornografijom je slučajna). Na vrhu se mogu naći jeftini restorani i fast foodovi s vrlo niskim cijenama. Ništa se ne plaća direktno kuharima, na jednom pultu treba uzeti karticu i uplatiti željeni iznos. Kod preuzimanja hrane s kartice se skida određeni iznos. Na kraju kartica se vrati a preplaćeni iznos biva vraćen. Jednostavno i efikasno. Izbora hrane je bilo dosta. Za sitnih 10Y sam se dobro najeo. Pokretne stepenice su konstantno bile pod opsadom pa sam zaključio da je bolje ići liftom. Samo... svaki put kad bi lift došao do gore bio je skoro prepun a u ono malo mjesta uvijek bi se ugurao neki od Kineza koji je čekao u hrpi ljudi pred vratima. Ništa, tu nije pomagala ni tvrdoglavost, ako sam htio izaći prije ponoći trebao sam uplivati među mnoštvo na pokretnim stepenicama.

Odšepesao sam vrlo lagano do hostela na besplatni internet. Trebao sam si rezervirati nekakav smještaj u Chengdu kamo sam letio za dva dana. U hostelu su dva ispravna kompjutera, ponekad su oba slobodna a sada je trebalo pričekati red. Prostor oko njih je relativno skučen. To ne bi bio problem da nisam morao prilikom rezervacije tog idućeg smještaja unijeti podatke kreditne kartice. Meni iza leđa sjedio je tip i buljio u moj monitor. Šta sad? Okrenuo sam se i zamolio ga sa za malo privatnosti jer moram koristiti kreditnu karticu. ''Ok'', rekao je i nastavio i dalje sjediti tamo pomaknuvši se za možda 10cm ali opet s vrlo jasnim pogledom na moj monitor. Sjedio sam i nisam kužio da li on mene zajebava ili je samo bedast? Pa vidiš da čovjek mora upisati brojeve koje ti ne trebaš vidjeti, još te i zamolio za malo privatnosti!? Zar je toliko teško okrenuti se na minutu u drugom smjeru? Ono... nije da bi ga to ozlijedilo ili koštalo na bilo koji način. Nije bio na kompu, nije radio ništa, samo je nekoga čekao. Moga je tu minutu čekanja provesti malo drugačije, npr. da se bar okrene na drugu stranu ako se već ne želi maknuti. Stajao sam nekoliko trenutaka pred monitorom i buljio u polje u koje sam trebao upisati broj kartice. Digao sam se i otišao, bila bi ludost odavati takve podatke pred nepoznatim osobama.

Potražio sam drugi internet caffe iz LP-a ali kad sam stigao tamo otkrio sam da više ne postoji. Portiri obližnjih hotela uputili su me nekoliko ulica dalje. Ulice su ovdje već slabije prometne i nedovoljno osvijetljene. Nekako sam ga našao, na katu zgrade ušao sam u salu s preko 100 kompjutera. Valjda su na sličnom mjestu sad već dinosaurusi Denis&Denis dobili inspiraciju za onaj svoj stari hit? Onaj PC za kojim sam sjeo imao je redni broj 90 i nešto a iza mene je bilo još nekoliko redova.

Dobro da je hotel bio na samo 10-ak minuta hoda. Kad sam u povratku ušao u samoposlugu znao sam kako se osjeća nepismeni čovjek u biblioteci. Vidio sam gdje stoji povrće, gdje keksi a gdje pića... ali šta točno piše na paketićima i koji je njihov točan sadržaj nisam imao pojma. Nisam htio kupovati kekse pa da kod otvaranja skontam da sam kupio goveđu juhu. Zato sam na kraju izašao sa odličnim slatkim kruhom pakiranog u prozirnu vrećicu. Tako sam bio siguran da bar donekle znam šta kupujem.

Sva prava pridržana © 2008 mojputopis.com

 

 

 

Mapa

 

Mjenjacnica

Novac i viza

 

Naslovnica
Putopisi
Slike
Ostalo
Planiranje
Suputnici
O autoru
Kontakt